Crna Gora se nalazi na granici između Istoka i Zapada. Utjecaji oba kulturna kruga, kako pravoslavnog tako i katoličkog, su jasno vidljivi. Već prije 180.000 godina je područje današnje države bilo naseljeno. Prvi tragovi pretpovijsnog čovjeka su vidljivi u špilji Crvena stijena. Krajem 2.st.pr.Kr. Crna Gora postaje dijelom Rimskog Carstva. Nakon podjele na Zapadno i Istočno, Crna Gora se ponovno našla u Istočnom Carstvu, kasnije nazvanim Bizantom. Krajem 6. i početkom 7.st. teritorij današnje Crne Gore naseljavaju slavenska plemena. Tijekom srednjeg vijeka ne samo da su Crnogorci stvorili neovisno carstvo, nego su i ostavili bogatu kulturnu baštinu sa građevnim spomenicima svih velikih stilskih epoha( rane romanike, romanike, gotike, renesanse...), kao i svjedočanstvima vlastite arhitekture. U ovo doba su nastala književna, povijsna i religijska djela. Početkom 15.st. počela je sa radom prva slavenska tiskara u Crnoj Gori. Nastajali su katolički i pravoslavni samostani i crkve. O skladu religija svjedoče crkve sa dva oltara - jedan za pravoslavce i jedan za katolike.

Srednji vijek u Crnoj Gori završava gubitkom neovisnosti i početkom osmanske vladavine. Islam je ostavio svoje tragove u arhitekturi i raznovrsnom kulturnom stvaralaštvu i tako se etablirao rame uz rame sa pravoslavljem i katoličanstvom. Tako je Crna Gora nakon pada osmanske vladavine početkom 18.st. postala jedno od najzanimljivijih područja na Balkanu, te izgrađuje neovisnu državu.

Ugledna obitelj Petrović Njegoš vlada Crnom Gorom više od dva stoljeća. Vladari iz ove obitelji uspostavljaju odnose sa svim velikim silama - najprije sa Rusijom (1711.), zatim sa Austrijom (1715.) te krajem 18.st. sa Francuskom.

Zvanično međunarodno priznanje Crna Gora dobiva na Berlinskom kongresu 1878. Kneževina naposlijetku uspostavlja i diplomatske odnose sa mnogim europskim zemljama te Sjedinjenim Američkim Državama. Knez Nikola Petrović Njegoš, na čelu države od 1860.god., proglašava se 1910.g. kraljem.

Kraljevina Crna Gora učestvuje u Prvom svjetskom ratu na strani Sila Antante. Naposlijetku zemlja gubi svoju državnu neovisnost i postaje dijelom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nastale 1918. Tek 2006. Crna Gora referendumom ponovno stječe svoju samostalnost.

Nasljeđe različitih kultura, koje su stoljećima zajedno bivstvovale na području Crne Gore, ogleda se u arhitekturi, kulturi stanovanja, namještaju, narodnim nošnjama, nakitu te ukrasnim predmetima.

U opsežnu kulturnu baštinu Crne Gore ubrajaju se mnogi građevni spomenici iz različitih epoha - samostani, crkve, džamije, mauzoleji, arheološki nalazi. Tu spadaju u svakom slučaju mnoga tradicionalna slavlja na kojima se mogu vidjeti najljepše narodne nošnje i plesovi kao što je oro, zatim karnevali i kazališta na otvorenom. Bogato književno i umjetničko nasljeđe kao i vrijedne etnografske zbirke su pohranjeni u brojnim muzejima, bibliotekama i galerijama.

Značajan dio tradicije je i epska poezija, koja govori o povijesti crnogorske borbe za slobodu i neovisnost. Nju tradicionalno u usmenom obliku i uz zvuke gusala publici prenose guslari ( pripovjedači povijesti).

Najpoznatiji ep takve vrste je Gorski vijenac Petra II Petrovića Njegoša.

Prva knjiga Oktoih prvoglasnik tiskana je 1494.g. u tiskari Đurađa Crnojevića.

Knez Petar II Petrović Njegoš se smatra najvećim pjesnikom Crne Gore. Njemu u čast je podignut Mauzolej na Lovćenu.